Temat novog broja časopisa bavit će se problematičnim odnosom filozofije i jezika koji se ispoljava u trima različitim filozofijskim pogledima na jezik koji se nerijetko međusobno isprepleću gradeći razne teorije. Stoga u početku valja napraviti liniju razgraničenja među teorijama, ali i ostaviti prostora za njihovo međusobno ispreplitanje. Filozofskim prodiranjem u sâm jezik otvaraju se i najdublja pitanja i problemi vezani za čovjekovo bivanje u svijetu u svim dimenzijama. Zato tek naglasak na teorijskom pluralizmu može dati dublji uvid u razumijevanje jezika. Uz to, mogu se promišljati i brojni partikularni problemi vezani uz jezik kroz razne filozofske discipline.

Spomenuta tri filozofijska pogleda na jezik mogu se tumačiti kao teorije moći, zrcala i duha. One unutar samih sebe sadržavaju znanja, dosege i interpretacije brojnih teorijskih pravaca u filozofiji, lingvistici, sociologiji, etnologiji, antropologiji, teoriji književnosti te u drugim područjima znanja koja se dotiču jezika. Teorije moći uključuju uglavnom kritičke teorije, često strukturalističke i poststrukturalističke provenijencije, koje na jezik gledaju kao na sredstvo kojim se djeluje i vrši moć. Svoj krajnji izraz danas imaju u semiotici i kritičkoj analizi diskursa, a proizlaze iz pragmatizma, ogranka analitičke filozofske tradicije koja se oslanja na djela kasnoga Wittgensteina te Foucaultom nadahnutih pristupa unutar kontinentalne tradicije. Teorije zrcala gledaju na jezik kao na reprezentaciju svijeta, a svoj izraz imaju ponajviše u anglosaksonskoj analitičkoj filozofiji koja se oslanja na Fregea, ranog Wittgensteina i logički pozitivizam. Velike lingvističke teorije kao Chomskyjeva također su nadahnute ovim viđenjem jezika. Ova teorija bliska je naturaliziranoj epistemologiji i teži povezivanju s dosezima prirodnih znanosti. Teorije duha podrazumijevaju teorije orijentirane u velikoj mjeri na romantičarsku tradiciju koja je svoj vrhunac doživjela u Njemačkoj u 19. stoljeću (Herder, Humboldt) pod utjecajem Hegelove filozofije i povezivanja duha jezika s duhom naroda i kulture. Moderne izraze ova je teorija dobila u hermeneutičkim školama u 20. stoljeću. Heideggerova filozofija jezika reprezentativan je primjer novijeg izraza ovoga mišljenja.

Navedene teorije nisu međusobno nužno isključive niti do kraja razgraničene. Romantičarska vizija jezika ne odriče njegovu reprezentativnu i performativnu funkciju, niti teorije moći apstrahiraju od komunikativne i reprezentativne funkcije jezika. Također, suvremene semiotičke i pragmatičke teorije kombiniraju sve tri teorije i na njima grade svoje viđenje i objašnjenje jezičnih dimenzija i mjesta jezika u čovjekovu univerzumu. To ni ne treba mnogo čuditi jer svaka od triju teorija upućuje na jedan ključni ljudski i jezični segment.

Ono što nas zanima jest je li moguća jedna sveobuhvatna filozofijska teorija jezika? Je li moguće kombinirati teze i dosege spomenutih teorija da se raščiste sporna mjesta vezana uz međuodnos čovjeka, jezika i svijeta? U čemu su najveći dosezi pojedine teorije? Temat bi trebao rasvjetliti i probleme same filozofije koja ne može apstrahirati od jezika i koja svoj izraz uvijek ima u njemu, kako u govorenom, tako i u pisanom obliku. Ako konačna spoznaja jezika nije moguća kroz jednu teoriju, kojim putem treba krenuti da se može govoriti o potencijalnom dovršenju? Iscrpljuje li se uopće filozofija u jeziku i gdje su granice spomenute spoznaje i o jeziku i o svijetu. Tek se refleksijom o samom jeziku kao mediju i mjestu mogu ponuditi odgovori na ta i brojna druga pitanja.

Molimo autore da sažetke (do 2 kartice teksta) pošalju najkasnije do 1. kolovoza, a gotove radove do 1. rujna. Mail na koji se šalju radovi je: cemu.ffzg@gmail.com. Upute o navođenju referenci i bibliografskih podataka mogu se pronaći ovdje.